logo logo logo logo
Рубрика: Култура, Актуелно    Аутор: Milan Nikolic    пута прочитано    Датум: 24.07.2007    Одштампај
PDF pageEmail pagePrint page

ЋИРИЛИЦАZa očuvanje naše ćirilice dostavljam samo malo onoga što posjedujem. Prvo, Francuska je još u vrijeme De Gola imala zakon o zaštiti jezika. Drugo, u knjizi „Put duhovne obnove“ Ivana Iljina, napisanoj prije 70 godina,…

…u jednoj rečenici daje značaj i važnost jezika: „Jezik na tajanstven i koncetrisan način sadrži u sebi celokupnu dušu, celokupnu prošlost, celokupni duhovni sklop i celokupne stvaralačke zamisli naroda„..

Eto, mi imamo široku temu razgovora i zajedničku ljubav – ćirilicu.Obaveza svih nas je da je koristimo, čuvamo, afirmišemo i unapređujemo. Naime, naše druženje sa ćirilicom jeste prvi korak, na planu očuvanja srpskog identiteta, a ako se ne učini ni taj prvi korak nećemo doći ni do hiljaditog, kaže Kinenska mudrost.Dragi ljudi, mi obični građani smo revnosniji u čuvanju ćirilice od onih koji su za to plaćeni.

Naime, obaveza je da se zakoni u pravnoj i demokratskoj državi poštuju dok su, naravno, na snazi. No, u zemlji Srbiji to nije slučaj. Znači, plači voljena zemljo! Nadležni ne primjenjuju, niti poštuju Zakon o službenoj upotrebi jezika i pisma, a ako se sada ne budu ni Ustav „zbogom diko„. Doduše, ni do sada nije bilo idealano. Ipak, cijenimo da je dosadašnji Zakon solidan, ali kakav je takav, mora se primjenjivati. Upravo se zato i javljam da pomognem uspavanom srpskom narodu. Pojedinačno neće biti uspjeha, ali zajedno, iako teško i dugotrajno, rezultata će biti. Naime, ovi „naši„: „Boga se ne boje, ljudi ne stide, ili kako reče Isus Hristos oprosti im oče ne znaju šta da rade„. Njima je lični ispred nacionalnog interesa. Oni prodaju vjeru za večeru. Doduše, pišu ćirilicu samo kada im trebamo. A, trebamo im samo za izbore. Pogledajte samo plakate.

Postavlja se pitanje: Zašto Srbi nisu složni? Zato što smo nesrećan narod, živimo u zlim vremenima, vječna borba za opstanak… U borbi za opstanak nema tolerancije. Na našim prostorima za ideje i vjeru davala se, nažalost, glava.

Prije dvadesetak godina čitao sam jednu izuzetno demokratsku maksimu, a ona glasi: „Moje sveto, a i tvoje sveto, svoje čuvaj u moje ne diraj„. Dakle, čuvajmo našu ćirilicu a drugi ljudi i narodi neka pišu svojim pismom. A, o multikuulturi govore i riječi mađarskog reformatora Szechenyi Istvana iz sredine 19. veka: „Pripadnost jednom narodu ne isključuje čovečnost, osoba koja je verna svom narodu, nije manje verna čitavom ljudskom rodu, jer na stepenicama razvijenih naroda se može očekivati prosperitet ljudskog roda „).

Ubjeđen sam da uz život na balkanskoj vjetrometini, sa raznim komšijama, koji sve čine da zatru našu ćirilicu, a time i srpsko biće, osnovni problem jeste u nama – Srbima. Zaista, mislim da u ovom „grmu lež zec“. O tome Tolstoj kaže: „Čudno! Čovek se buni protiv zla koje dolazi spolja, od drugih, zla koje on ne može da izbegne, a ne buni se protiv svog sopstvenog zla koje je u njegovoj vlasti“.

Dragi prijatelji,

Ko ne zna dobro će mu doći, ko zna neće mu smetati ako napišem nekoliko misli velikih ljudi i nekih od onih koji su nanjeli magnum crimen (veliki zločin) srpskom narodu.

Evo ih:

Prepodobni Simeon Mirotočivi, Stefan Nemanja, rodonačelnik dinastije Nemanjića neposredno pred smrt, 1200. godine, izdiktirao je u pero svom najmlađem sinu, svetom Savi – Rastko Nemanjić:

„Čuvajte, čedo moje milo, jezik kao zemlju. Riječ se može izgubiti kao grad, kao zemlja, kao duša. A šta je narod izgubi li jezik, zemlju, dušu? Ne uzimajte tuđu riječ u svoja usta. Uzmeš li tuđu riječ, znaj da nisi osvojio, nego si sebe potuđio. Bolje ti je izgubiti najveći i najtvrđi grad svoje zemlje, nego najmanju i najneznatiju riječ svog naroda.

Zemlje i države se ne osvajaju samo mačevima, nego i jezicima. Znaj da te je neprijatelj onoliko osvojio i pokorio koliko ti je riječi potro i svojih poturio. Narod koji izgubi svoje riječi prestaje biti narod.

Zato je, čedo moje, bolje izgubiti sve bitke i ratove nego izgubiti jezik. Poslije izgubljene bitke i izgubljenih ratova ostaje narod. Poslije izgubljenog jezika nema naroda. Kada ti neprijatelj provali sve bedeme i tvrđave, ti ne očavaj nego gledaj i slušaj šta je sa jezikom. Ako je jezik ostao nedirnut, ne boj se. Tamo gdje odzvanja naša riječ, gdje se još glagolja i gdje se još, kao stari zlatnik, obrće naša riječ, znaj, čedo moje, da je to još naša država bez obzira ko u njoj vlada. Carevi se smjenjuju, države propadaju, a jezik i narod su ti koji ostaju, pa će se tako osvojeni dio zemlje i narod opet kad – tad vratiti svojoj jezičkoj matici i svome matičnom narodu“.

A, rodonačelnik moderne srpske kulture i kreator ćirilice besmrtni Vuk Stefanović Karadžić napisa:

„Dokle god živi jezik, dokle ga ljubimo i počitujemo, njim govorimo i pišemo, pročišćavamo ga, umnožavamo i ukrašavamo, dotle živi i narod; može se među sobom razumijevati i umno sjedinjavati; ne preliva se u drugi, ne propada„ i „Što su gođ ljudi na ovome svijetu izmislili, ništa se ne može usporediti sa pismom. Moglo bi se reći da je onaj koji je prvi (pismo) izmislio bio više Bog nego čovjek.“

Kladim se da je Bernard Šo, slavni engleski dramski pisac bio u pravu kada je ostavio testamentom novac kao nagradu onome ko uspe da izvrši reviziju engleske abecede po uzoru na srpsku azbuku. Ćirilicu je Šo smatrao najboljim, najlogičnijim i najjednostavnijim pismom na svetu. Smatrao je da ju je moguće naučiti za dva dana i nadao se da će neko uspeti da, poput Vuka Karadžića, izvrši efikasnu reformu engleskog pisma. Jer, po njemu, Vuk je izvršio genijalno pojednostavljenje – 30 slova kao konačan i trajan vid ćirilice, standardnog pisma srpskog jezika. No, svi ne misle o ćirilici isto, evo primjera.

Poglavnik Nezavisne Države Hrvatske u kojoj su živote izgubile stotine hiljada Srba, isto tako hiljade Jevreja, Roma i drugih naroda, samo petnaest dana nakon proglašenja fašističke tvorevine Ante Pavelić potpisao je zakonsku odredbu o zabrani ćirilice 25. aprila 1941. godine.

Taj zakon ima samo dva člana:

& 1.

Na području Nezavisne Države Hrvatske zabranjuje se uporaba ćirilice.

& 2.

Ova zakonska odredba stupa na snagu danom proglašenja u „Narodnim Novinama„, a provedenje povjerava se ministarstvu unutarnjih poslova.

U Zagrebu, 25. travnja 1941.

Dobri ljudi, da li nam ovaj Zakon dovoljno kaže?

A, šta da kažemo za slijedeće:

„Odlukom Beča Ćirilica je proglašena za ravnopravno pismo sa latinicom. Prvi zvanični akt priznanja ćirilice kao ravnopravnog pisma bio je carski ukaz o naimenovanju Save Kosanovića za sarajevskog mitropolita – 20 decembra 1880. godine. Taj ukaz bio je napisan ćirilicom… Kako je zabeleženo u Bosansko – hercegovačkim novinama (broj 30, od 14 aprila 1881. godine) car Franc Jozef se potpisao – „čvrstom rukom i odveć lijepo ćirilicom…„ – Vaso Kazimirović, „Srbija i Jugoslavija 1914–1945„.

Marija Terezija je zabranila Srbima ćirilicu, osim u crkvi, uz javno obrazloženje da se ujedine kulture Vojvodine, Slavonije i Hrvatske! Iako je školovanih Srba bilo malo, otpor je bio toliki da je morala ukinuti zabranu.

Ćirilicom su pisane povelje Kralja Tvrtka II.

Evo jedan njegov potpis.

Neka iskustva iz svijeta su i više nego dobrodošla. Navesti ćemo samo tri: Grčka, Kanada i Kina. Bez pretjerivanja ove zemlje mogu nam biti uzor u zaštiti našeg pisma. Kanađani u zaštiti svog identiteta ravnomjerno, kako je to zakonom propisano, ispisuju nazive firmi na engleskom i francuskom jeziku. Naše komšije Grci, iako članovi Evropske unije sve natpise ispisuju samo na grčkom pismu. A, Kinezima ne pada na pamet da se zbog „viših„ interesa odreknu svog, ne tako jednostavnog pisma.

Zakođe, književna „djela dubrovačkih pisaca“,kao i pisma, poruke, testamenti, zvanična akta – uvek su ispisivana ćirilicom („srpska ćirilica“). Isto tako nepobitna je činjenica da su i prvi zabelježeni stihovi u Dubrovniku bili ispisani baš ćirilicom, i to na jednom primerku carinskog statuta. Autor je Džono Kalić 1421.

Stihovi glase:

Sada sam ostavljen srid morske pučine,
valovju moćno bjen, daž[d] dojde s visine;
kad dojdoh na kopno, mnih da sam …
Neki kažu ćirilica doprinosi bržem dostizanju umnih stanja. Ćirilica budi moć uma.

Pa za osnovu ćirilica ili bolje rečeno ćirilična slova čine drevni znaci vinčanskog (beogradskog), erturskog (rašanskog) i grčkog (pelaškog) pisma. A, Boga mi to su pisma mnogo starija od latinice!!!

Također, kod ćirilice imamo paradigmu – obrazac: čitaj kao što pišeš, piši kao što govoriš, govori kao što misliš i misli kao što ćeš da uradiš.

Da li ćemo i o ovom srpskom brendu ćutati zarad inih interesa ? Hoćemo li se već jednom opametiti, složiti, obožiti i umnožiti, ili ćemo se pustiti niz rijeku, a Boga mi voda nam je do grla. No, dok bude ćirilice – biće i Srba. Svako će se složiti sa vladikom Irinejom Bulovićem da za spas ćirilice nisu dovoljni samo dekreti, nego i lični primer.

Čini se da je Tomica Kerčulj u pravu kad kaže: „ Najveći deo posla u obnovi naše nacionalne časti, pada na nas intelektualce. Mi dajemo osnovni pravac, od nas kreće akcija, mi budimo duhove, …„

Jedna mudrost iz Biblije kaže: „ Ko čuva usta svoja i jezik svoj, čuva dušu svoju od nevolja„. Bojim se, da smo, po svemu sudeći, u veoma velikim nevoljama.

Da dodam još utješni stih pjesnika Rajka Petrova Noga: „Nije sve propalo, kad propalo sve je„. Valjda nije ?

I zaključak: Ne treba da molimo nikoga, već da zahtjevamo od nadležnih državnih organa da poštuju Ustav Republike Srbije gdje stoji odredba po kojoj je službeno pismo u Republici Srbiji ćirilica.

Subotica, Na Vidovdan ljeta Gospodnjeg 2007.

Mr Milorad S. Kuraica

selo Plavno kod Knina sada u Subotici

2007-07-12
18:40:44
Predrasude o ćirilici

Ovde su navedene najčešće predrasude, stavovi i pitanja vezana za našu ćirilicu, kao i odgovori na njih…

SVI PIŠU LATINICOM

Netačno. Latinično pismo koriste skoro svi zapadno i centralnoevropski narodi, kao i mnogi drugi koji svoj identitet pronalaze u zapadnoevropskoj kulturnoj baštini (latinska i severna Amerika, delovi Afrike, delovi Azije…). Međutim, većina naroda u svetu ne pišu latinicom (od zemalja koje su pripadale Vizantijskom i islamskom kulturnom krugu, pa sve do Kine i Japana). Tačnije, stanovništvo kojem latinica nije matično pismo, iznosi preko 60% svetske populacije.

STRANCI NE RAZUMEJU ĆIRILICU.

Netačno. Stranci, u najvećem broju slučajeva, ne razumeju srpski jezik. Tekst na srpskom jeziku ispisan latinicom jednako je nerazumljiv strancu koji ne zna srpski jezik, kao isti taj tekst ispisan ćirilicom. Razmislite koji bi tekst strancu bio najrazumljiviji: pod a, b ili v?

a) Dobrodošli
b) Dobrodošli
v) Welcome

Takođe, imamo primer Grčke, koja svake godine ugosti milione inostranih turista, pa opet niko od Grka ne piše grčki jezik latiničnim pismom.

LATINICA JE TEHNIČKI SAVRŠENIJE PISMO.

Uglavnom netačno. Jedina je prednost latinice što zauzima manje prostora (i do 20%) što je naročito važno kod preloma časopisa, mada se i ovaj problem može rešiti. Sa druge strane, ćirilični princip „jedan glas jedan znak”, znatno olakšava pisanje, kao i čitanje tekstova napisanih ćirilicom. Nasuprot tome, neke, dosta česte, kombinacije latiničnih slova znatno otežavaju čitkost. Na primer, kombinacija latiničnog „rn” – rn liči na „m” – m. Bezserifna latinična slova „I” i „l” su identična, tako na primer: „Ili” – Ili, „Ilić” – Ilić.

SA ĆIRILICOM NE MOŽEMO U EVROPU.
Netačno. Ćirilica je poslednja stvar koja će sprečiti naš ulazak u Evropsku uniju. Podsećamo da je Grčka član EU-a, a nije se odrekla ni svog jezika, niti svog pisma. Štaviše, grčko pismo se nalazi na novčanicama nove evropske valute Evro. Takođe, EU je 1996. godine donela „Program za promociju jezičke različitosti”, po kojem svi narodi Evrope imaju pravo da sa svojim jezikom i pismom ulaze u aktuelne procese ekonomske, političke, privredne i kulturne integracije.

ĆIRILICA SE NE MOŽE KORISTITI NA RAČUNARIMA.

Netačno. Svakom računaru koji ima Vindovs (Windows) ugrađena je podrška za sve evropske jezike i pisma, uključujući i srpski jezik i srpsku ćirilicu. Pod podrškom se podrazumeva unos i prikazivanje teksta na ćirilici, pisanje i čitanje elektronske pošte na ćirilici, pregledavanje internet lokacija sa ćiriličnim sadržajima… Međutim, još uvek nije urađena totalna lokalizacija Vindovsa i Ofisa (MS Office) na srpski jezik i pismo.

NAŠ JEZIK MORAMO PISATI LATINICOM ZBOG INTERNACIONALNIH SIMBOLA, MERNIH JEDINICA I SLIČNO.

Netačno. Internacionalne oznake i simbole utvrđuju odgovarajuće međunarodne organizacije. Najveći deo simbola iz svih oblasti ljudske delatnosti su iz engleskog, latinskog i grčkog jezika. Tako su pored latiničnih slova i oznaka u upotrebi skoro svia slova grčke azbuke, kao na primer: „a”, „b”, „W”, „F”, „p ” itd… I pored toga, nikom normalnom ne pada na pamet da nas tera da pišemo grčkim pismom.

INSISTIRANjE NA SLUŽBENOJ UPOTREBI ĆIRILICE, UGROŽAVA PRAVA NAŠIH SUGRAĐANA DRUGIH NACIONALNOSTI

Netačno. Naši sugrađani, pripadnici drugih nacionalnosti, svoja prava po ovom pitanju ostvaruju upotrebom svog jezika i pisma (npr. mađarskog, rumunskog…), a nikako ne upotrebom srpskog jezika pisanog „srpsko-hrvatskom”, odnosno hrvatskom latinicom.

SRPSKI JEZIK IMA DVA PISMA: ĆIRILICU I LATINICU.

Netačno. Ćirilica jeste matično i jedino autohtono pismo srpskoga jezika, već hiljadu godina. Svetski lingvisti, kao i standardi koji se bave jezikom, su u periodu od 1918-1992. godine, na srpski i hrvatski jezik gledali kao jedinstven srpskohrvatski jezik koji ima dva pisma: ćirilicu i latinicu. Od 1992. godine srpski i hrvatski jezik se smatraju posebnim jezicima. Od tada prema standardu ISO/FDIS 12199 srpski jezik nije uvršten u jezike koji koriste latnično pismo, što znači da srpski jezik ima samo jedno pismo – ćirilicu, a hrvatski jezik latinicu. Tako je latinica koju koristimo u srpskom jeziku, u stvari hrvatska latinica.

ĆIRILICA JE DANAS KOD NAS POTISNUTO I MARGINALIZOVANO PISMO.

Tačno. U Beogradu je, na primer, samo 31,8%, a u Novom Sadu tek 18,5% javnih natpisa ispisano ćirilicom. Od ukupnog tiraža izdatih knjiga na srpskom jeziku, samo je 25% štampano ćirilicom. Ovo su samo neki podaci do kojih smo došli. Inače, opšta situacija je po ćirilicu možda još i gora, što potvrđuju novi trendovi u kulturi, komunikaciji i sl. Pogledajte samo TV program, štampu, naše internet prezentacije, table naših privatnih i društvenih preduzeća, pa će te se uveriti i sami da je ćirilica samo na papiru (po ustavima i zakonima) prvo, a u praksi pismo drugoga reda.

NAŠE ZAKONODAVSTVO UREĐUJE SLUŽBENU UPOTREBU JEZIKA I PISMA.

Tačno. Naše zakonodavstvo koje uređuje oblast službene upotrebe jezika i pisma je: „Zakon o službenoj upotrebi jezika i pisma” („Službeni glasnik RS”, br. 45/1991, 53/1993, 67/1993, 48/1994.), član 8. Ustava RS, kao i član 15. Ustava SRJ. Ovde se navodi da je ćirilica službeno pismo. Takođe ovde je definisana službena upotreba jezika i pisama narodnosti (nacionalnih manjina), a u skladu sa svetskim standardima i normama koje važe za ovu oblast.

KADA JE U NAŠOJ DRŽAVI „SRPSKOHRVATSKA” ODNOSNO HRVATSKA LATINICA PRVI PUT UVEDENA U SLUŽBENU UPOTREBU?

To se desilo u periodu Austro-Ugarske okupacije Srbije, od 1915. do 1918. godine. Tako je hrvatska latinica u Srbiju došla zajedno sa okupatorskim topovima, a nadamo se da će iz nje otići primenom zakona i prava, svetskih jezičkih standarda i principa Evropske Zajednice, naravno izuzev u onim opštinama gde predstavlja zakonsko pravo naših sugrađana hrvatske nacionalnosti.

DA LI POSTOJI POTREBA DA „SRPSKOHRVATSKA” ODNOSNO HRVATSKA LATINICA, PORED ĆIRILICE, IMA STATUS SLUŽBENOG PISMA U RADU LOKALNIH ORGANA VLASTI?

Nema nikakve potrebe, izuzev u opštinama gde je većinsko stanovništvo hrvatske ili bošnjačke nacionalnosti. Ovakvo rešenje je u skladu sa domaćim zakonodavstvom, svim svetskim i evropskim standardima vezanim za službenu upotrebu jezika i pisma. Takođe i sa stavovima koji se navode u dokumentu MODEL STATUTA OPŠTINE, a koji je donela „Stalna konferencija gradova i opština Jugoslavije” u saradnji sa Ministarstvom pravde i lokalne samouprave, „PALGO centra”, „Programa za reformu lokalne samouprave”, „Agencije za međunarodni razvoj SAD” i „Nacionalnog Demokratskog Instituta”. U svim ovim dokumentima se jasno navodi da službena upotreba srpskog jezika podrazumeva samo ćirilicu kao službeno pismo. Takođe, službena upotreba latinice podrazumeva službenu upotrebu hrvatskog ili bošnjačkog jezika.

UKOLIKO OPŠTINA STATUTOM U SLUŽBENU UPOTREBU UVEDE „SRPSKOHRVATSKO” ODNOSNO HRVATSKO LATINIČNO PISMO BEZ ZAKONSKE OSNOVE, DA LI POSTOJI NAČIN DA GRAĐANI OPŠTINE UTIČU DA SE OVAKVA ODLUKA POVUČE?

Postoji. Građani mogu da preko nadležnog ministarstva pred pravosudnim organima pokrenu postupak za ocenu ustavnosti datog statuta od strane Ustavnog suda Republike Srbije. Ukoliko ustavni sud oceni da navedeni statut nije u skladu sa ustavom i važećim zakonima, on ima pravo da ga poništi.

Preuzeto sa www.cirilica.zr.org
2007-03-22
15:44:36




2 коментара у вези “Mr Milorad S. Kuraica – I ćirilica čuva identitet!”
  1. … [Trackback]

    […] Information to that Topic: novinar.de/2007/07/24/mr-milorad-s-kuraica-i-cirilica-cuva-identitet.html […]

  2. … [Trackback]

    […] Find More here to that Topic: novinar.de/2007/07/24/mr-milorad-s-kuraica-i-cirilica-cuva-identitet.html […]


Пошаљите коментар

Да би сте послали коментар морате бити улоговани

GENOCIDE REVEALED
logo
Писанија Грешног Милоја
Проф. Др. Миодраг Петровић

Проф. Др. Миодраг Петровић

КРОТКИ ЛАФОВИ!
Антиекуменистички сајт

НОВИ Антиекуменистички сајт

„СТРЕЉАЊЕ ИСТОРИЈЕ“
logo
ПРАВОСЛАВАЦ 2017
ГЕНОЦИД
ЈАСТРЕБАРСКО 1942
БОЈКОТ НАРОДА – документарац
новинар.де
Loading
КОРУПЦИЈА, ВЛАСТ, ДРЖАВА
logo
АГЕНЦИЈА ЗА БОРБУ ПРОТИВ КОРУПЦИЈЕ
logo