Вести

Danas nam treba jedan novi ekumenizam, ekumenizam koji neće imati za cilj „dijalog“ između tradicija i konfesija, nego će prikazivati novo „zajedničarenje“ kroz upoznavanje ljudi bilo koje, tj. svake tradicije i vjere. Bio bi to ekumenizam konkretnog upoznavanja među onima kojima je zajednička ta žeđ za životom koji pobjeđuje smrt, ljudima koji tragaju za stvarnim odgovorima na „bezizlaze“ civilizacije u kojoj živimo.

Ova vrsta ekumenizma je jako važna za nas jer smo mi, Hrišćani, odgovorni za ove „bezizlaze“. Ekumenizam šezdesetih godina je bio nešto sasvim drugačije. Bio je to ekumenizam čiji je cilj bio da se raznim tradicijama i vjerama da šansa da se upoznaju. Svaka je tradicija, svaka Crkva, potvrđivala svoja uvjerenja i svoje „teorije“ sa ciljem da se unaprijedi uzajamno poznavanje.

U životu sam imao mnogo prilika da govorim na sličnim ekumenskim skupovima. Učesnici su bili oni koji su ponekad nazivani monstres sacres savremene teologije. Oprostite mi što ću ovo reći, ali po pravilu je bilo prosto nemoguće osvrnuti se na tu suštinsku žeđ u takvom jednom kontekstu.

Raspravljali smo o problemima trećeg svijeta, feminizma, pravima pojedinaca, itd. Međutim, znate, ja sam član Crkve zato što želim da saznam da li čovjek može da dosegne, rukovodi, osjeti ono što može da pobijedi smrt. Ima toliko načina da se riješe problemi trećeg svijeta ili savremenih pitanja žena, ali samo je jedno obećanje za pobjedu nad smrću — Crkva.

Upotrijebiću dvije riječi — sloboda i znanje — da objasnim šta time mislim. Dozvolite da počnem sa slobodom. Ne interesuje me način na koji naš moderni svijet shvata slobodu. Pod slobodom se podrazumijeva mogućnost neograničenog izbora: mogućnost izbora između raznih ideja, različitih ubjeđenja, raznih političkih partija, novina itd. Pravo pojedinca na neograničen izbor. Slika, „ikona“ današnje slobode je — supermarket. U supermarketu svako može da bira za sebe, u krajnjoj samoći kupca.

Sloboda koja mene interesuje je ona koja nas oslobađa od stega stvorenog svijeta. Dozvolite da vas podsjetim na Petrov hod po vodi. Učenici su zajedno u malom čamcu na Genisaretskom jezeru. Jezero je uzburkano, oluja je, noć je, učenici su uplašeni. Iznenada ugledaju nekog kako prilazi čamcu hodajući po vodi. Učenici su uzbuđeni, preplašeni. Ali onaj koji se približava reče: „Ne plašite se. To sam Ja.“ To je Hristos. I Petar reče: „Gospode, ako si to stvarno Ti daj da Ti pristupim po vodi.“ I Hristos mu reče: „Dođi.“ I Petar zakorači iz čamca i poče hodati po vodi. U tom momentu on primi svoje postojanje ne iz svoje prirode nego iz svog odnosa sa Gospodom. To je sloboda koja nas oslobađa od smrti.

Crkva nas poziva da shvatimo svoje postojanje ne na osnovu naše smrtne i stvorene prirode, nego na osnovu neposrednog odnosa sa Njim koji nas je pozvao iz nebića u biće. Ovo je definicija ličnosti: ličnost se pronalazi u toj slobodi neposrednog, suštinskog odnosa sa Bogom. Ovdje se ne postavlja pitanje apstraktnih poimanja, ili psiholoških osjećanja. Ono što ovdje imamo je nešto stvarno, to je stvarnost. Mi postojimo u skladu sa načinom eklisijalnog postojanja, kad smo sposobni da hodamo po vodi. Sav život Crkve je asketska borba, stvorena tako da nas nauči da hodamo po vodi. Ponekad se stekne utisak da se život Crkve pretvorio u pokušaj da se popravi ponašanje ljudi, njihov karakter, da se osposobe da kontrolišu svoje strasti itd. Naravno da je sve ovo dio asketske borbe. Ali cilj borbe je sloboda u odnosu na prirodu, sposobnost da živimo svoje postojanje kao ostvarenje ljubavi, kako bismo dosegli istinu ličnosti.

Druga riječ koju ću upotrijebiti je — znanje. Znanje kako ga mi danas shvatamo, tj. informacija, ne interesuje me. Čini se da danas nauka često posmatra realnost kao kad bi, na primjer, pri analizi neke Van Gotove slike neko rekao da se ona sastoji od komada platna po kojima je nanesena boja. Nije u stanju da kroz sliku otkrije ličnost umjetnika. Jer ako se ostane na nivou onoga od čega je napravljena slika onda se jedinstveni, neponovljivi karakter ličnosti umjetnika nije proučavao. Možemo, naravno iščitavati biografiju Mocarta. Možemo sve više saznavati o njegovom životu, o njegovom radu, ali tek sa iskustvom slušanja Mocartove muzike otkriva nam se njegova ličnost.

Ja želim nauku koja će mi omogućiti da, kroz realnost prirode i proučavanje prirode, dođem do spoznaje o ličnosti Stvoritelja. Želim znanje koje će prevazići prirodu kako bi doseglo „drugost“ Božanske ličnosti, znanje koje će mi omogućiti da komuniciram sa tom ličnošću. Znanje o ličnoj „drugosti“, znanje o ličnosti je izliv, eksplozija slobode. Znanje i sloboda ne mogu se razdvajati, jer ja se moram osloboditi od sebe da bih se otvorio prema drugom, da bih prepoznao „drugost“ drugoga. Moram sebe osloboditi svih onih individualističkih, egocentričnih, oblika otpora. Ovo je jedini način da se dostigne sloboda: sloboda kao ljubav i sloboda kao znanje. Zbog toga je put ka znanju i slobodi i ljubavi, put asketske borbe — na ovaj način se oslobađamo potreba ega. Da bi se spoznao drugi, potrebno je reći zbogom sebičnosti).

U iskustvu Crkve nalazimo dva načina ove asketske borbe: služba ljudi, društvena aktivnost, monaški asketizam, kroz koje čovjek radi na prevazilaženju ovih prepreka, ovih tački otpora koje ga sprečavaju da komunicira sa Bogom i drugima. U stvarnosti ove dvije staze imaju isti cilj. Evagrije Pontijski je to dobro definisao kad je rekao da se Hrišćanin, a iznad svih monah, odvaja od drugih da bi se sjedinio sa svima. Na žalost, u društvu u kojem živimo naš način života isključuje ova dva puta. Treba da postanemo svjesni da živimo u paradoksu. S jedne strane, tvrdimo da smo članovi Crkve, tj. živog bića, dok s Druge strane naša je situacija takva da naše dnevno postojanje pretpostavlja apsolutizaciju pojedinca. Danas živimo život zasnovan na pravu pojedinca i dajemo apsolutan prioritet individualnoj potrošnji. Čak je i teologija postala znanje o nečemu. Prepravljeni smo informacijama o Bogu. Ali ono što definiše teologiju u Crkvi je konkretno znanje samoga Boga, iskustvo vjere, koje ne podrazumijeva imanje određenih pojedinačnih ubjeđenja. Na grčkom jeziku riječ „vjera“ – pistis – još uvijek čuva iskonski smisao povjerenja, vjere u. Imati vjeru znači dati sebe, predati sebe sa potpunim povjerenjem u Boga i u „drugog“ koga volimo. Dva lika iz Jevanđelja, Carinik i Farisej, od suštinske su važnosti za razumijevanje onoga što pokušavam da objasnim riječju „ličnost“. Farisej, kao religiozan lik, je zadovoljan sobom, potpuno vjeran zakonu i samodovoljan. On nema potrebe za Bogom. Zato je isključen iz Carstva. Ovaj drugi — Carinik, nema ni vrlina ni dobrih djela. On je grešnik. Ne obraća pažnju na svoju ličnu snagu, tako da sve što on ima je njegov odnos sa nekim koga on voli. I on se predaje toj ljubavi.

Sanjam o ekumenizmu koji će početi sa tim što će svaka Crkva ispovijediti svoje grijehe. Ako počnemo sa ovom ispovijedi svojih istorijskih grijeha, onda ćemo možda uspjeti da se na kraju predamo jedni drugima. Puni smo nedostataka, puni slabosti koja uništava našu ljudsku prirodu. Ali Sveti Apostol Pavle kaže da se iz naših slabosti može roditi život koji će trijumfovati nad smrću. Sanjam o ekumenizmu koji počinje dobrovoljnim prihvatanjem te slabosti.

Možda ćete zaboraviti dosta od ovoga što govorim. Ali, molim vas da upamtite ovu rečenicu: „Najteža stvar u ličnom životu, ne mislim u duhovnom životu nego u ličnom životu, je napraviti razliku između onoga što je stvarno i onoga što je psihološko.“ Naša civilizacija je ontologiju zamijenila psihologijom. Pri tome ne mislim na psihologiju kao nauku, koja ima mnogo toga da nam kaže. Mislim na psihološke iluzije koje mi sami stvaramo, bilo kroz čisto razumski pristup, bilo putem neke vrste samozadovoljnosti. Moramo prevazići ove idole da bismo dotakli realnost koja je istinski teološka. Moramo napraviti razliku između onoga što je stvarno i onoga što je psihološko da bismo jednog dana mogli svi zajedno pjevati, da se smrću pobjeđuje smrt.

Hristo Janaras
HRISTO JANARAS

Preuzeto iz VIDOSLOVA broj 23,
sa engleskog Jrđ. M. V.

izvor: ekumenističko-pravoslavni portal www.verujem.org