Вести

Pukovnik Ivan Grujić, aktualni pomoćnik ministrice Jadranke Kosor, 15. je listopada 2001. policiji dao iskaz koji teško tereti Branimira Glavaša.

U tom iskazu Grujić ne ostavlja nikakve sumnje da je upravo Glavaš bio osoba koja je davala naloge Ivici Krnjaku, zapovjedniku Samostalne uskočke satnije, kojeg pak, Grujić smatra ne samo odgovornim za ubojstva civila, već ga opisuje i kao počinitelja.

Grujićev iskaz policiji datira iz vremena prve velike istrage o ubojstvima civila u Osijeku 1991. i 1992. godine, no ta je istraga, unatoč mnogim dokazima i izjavama svjedoka, ostala bez rezultata. Glavaš je tada bio još vrlo moćan, a Račanova Vlada, uplašena onim poznatim mitingom podrške Mirku Norcu na splitskoj Rivi, te kasnijih problema s generalima Gotovinom i Bobetkom, bila je sretna što pravosuđe ne otvara još jedan slučaj ratnih zločina.

No, Grujićev iskaz iz listopada 2001. važan je i zbog toga što je iznesen četiri godine prije dolaska u Osijek sadašnjeg načelnika Policijske uprave Vladimira Fabera. Naime, Glavaš i njegovi istomišljenici, a naročito njegovi odvjetnici, optužuju Fabera kako je „fabricirao“ dokaze, te kako je policija – kao u slučaju ključne svjedokinje protiv Glavaša, Gordane Getoš-Magdić – činila prisilu ne bi li iznudila priznanja. Grujić nije bio izložen nikakvoj prisili, u to je vrijeme bio predstojnik Vladinog ureda za zatočene i nestale, Faber je bio daleko od Osijeka, a dokazi protiv Glavaša ipak su postojali.

Juhine juhe juha

Međutim, ono što je rekao policiji u listopadu 2001. Grujić više nije ponovio. Osječka je policija u to vrijeme bila puna Glavaševih kadrova i više je nego sigurno da se Grujićev iskaz, dok se još nije osušila tinta s printera, našao u Glavaševim rukama.

Od tada, Grujić govori samo uopćeno, ne navodeći nikakve konkretne podatke, a naročito se pazi spominjanja Glavaša i njegovog dovođenja u bilo kakvu vezu s ratnim zločinima 1991. i 1992. godine. Njegov iskaz, onako kako je prenesen u optužnici koja je prošlog tjedna podignuta protiv Glavaša i još šestorice, u odnosu na ono što je govorio u listopadu 2001., juhine je juhe juha.

U iskazu koji je dao policiji 15. listopada 2001. godine Grujić kaže kako mu je poznato postojanje „tajnog zatvora“ u Dubrovačkoj ulici 30 u Osijeku, te navodi kako su taj zatvor držali Ivica Krnjak i njegova Samostalna uskočka satnija (SUS).

„Ivica Krnjak sigurno je osobno odgovoran za sva ubojstva, te je izvjesno da je on sam jedan od izvršitelja. U to vrijeme Krnjak je bio jedino i isključivo odgovoran Branimiru Glavašu, koji je bio apsolutni gospodar na ovom području i ništa se nije moglo dogoditi mimo njegovog znanja, a posebno su SUS i Ivica Krnjak djelovali prema njegovim zapovijedima. Svjestan je da je to teško dokazati, jer materijalnih dokaza nema, a radi se o vrlo opasnim ljudima koji niti danas ne prežu ni od čega“, rekao je Grujić, prema zabilješci, u razgovoru s policijskim inspektorom 15. listopada 2001.

Grujićev iskaz ima osobitu težinu jer je u vrijeme kada su se u Osijeku događali zločini zbog kojih je prošloga tjedna protiv Glavaša i Krnjaka, te još petero drugih okrivljenika podignuta optužnica, bio operativac Službe za zaštitu ustavnog poretka (SZUP). Dakle, saznanja koja je imao bila su daleko kvalitetnija od onih koja su mogle imati osobe podalje od informacija koje su se slijevale u SZUP.

Teza o „vrlo opasnim ljudima“ koji su sudjelovali u likvidaciji civila na Dravi (koja je u medijima, zbog činjenice da su prije egzekucije svi bili vezani samoljepivom ambalažnom trakom nazvana „akcija selotejp“) prvi se put pojavila u izvješću Policijske uprave Osijek 1992. godine, u vrijeme dok je na njenom čelu bio Mato Šalinović. U toj zabilješci stoji i ovo: „Početkom ratnih sukoba u gradu Osijeku je izvršen veći broj ubojstava na osobama srpske nacionalnosti na taj način što su osobe odvođene iz stanova i kuća zlostavljane a nakon toga odvođene na desnu obalu rijeke Drave kod ugostiteljskog objekta ‘Bastion’ gdje su im prethodno vezane ruke i usta samoljepivom trakom a nakon toga iz vatrenog oružja ubijana u predjelu glave i bacana u rijeku Dravu.“

„Vrlo opasni ljudi“

Potom slijede opisi ubojstava nekoliko osoba koje su likvidirane na taj način, a čija se imena spominju i u optužnici prošloga tjedan podignutoj protiv Glavaša, Krnjaka, Gordane Getoš-Magdić i još četvero optuženih.

No u policijskom dokumentu iz 1992. godine u kojem se o tome govori, vrlo je važan zaključak, koji je potpuno istovjetan Grujićevom tvrdnjama iznesenim 2001. godine o „vrlo opasnim ljudima“ koji su u to bili umiješani. U tom, policijskom dokumentu iz 1992. godine, doslovce stoji: „Iz gore opisanog osnovano se sumnja da su ova kaznena djela izvršili Krnjak Ivan i saučesnici.

Utvrđeno je da je Krnjak Ivan zapovjednik diverzantskog voda u I. Operativnoj zoni, da se radi o vrlo opasnim osobama gdje se kriminalističku obradu ustručavao vršiti SIS, te je dogovoreno da se kriminalistička obrada vrši u dogovoru sa MUP-om i Hrvatskom vojskom kada budu stvoreni uvjeti.“

Teza o „opasnim ljudima“ koju u svom iskazu, govoreći o pripadnicima Samostalne uskočke satnije (SUS), na čijem je čelu bio Krnjak, iznosi Grujić, bila je dakle poznata još 1992., što jasno stoji u policijskoj zabilješci iz tog vremena.

Vratimo se, međutim, ostalim detaljima iskaza pukovnika Ivana Grujića, iznesenih policiji u listopadu 2001. godine.

„Upitan o drugim osobama koje bi s Krnjakom sudjelovale u odvođenjima i egzekucijama, navodi da ne raspolaže s tim imenima, no to su sigurno najbliži Krnjakovi suradnici, među kojima je sigurno njegov brat. Koliko se sjeća misli da su se likvidacije događale kod streljane Pampas. Što se tiče ostalih imena, navodi da je Andrija Getoš bio (i danas je) izuzetno blizak s Glavašem, te je bio zadužen za obavještajnu djelatnost (praćenje događaja i prikupljanje informacija), dok je Krnjak bio izvršitelj. To je bio trojac koji je najviše surađivao, no ne misli da bi Getoš sudjelovao u ubojstvima, odnosno upuštao se u likvidacije“, stoji u policijskoj zabilješci iz 2001. godine.

Grujić, međutim, u svom iskazu spominje i Gordanu Getoš-Magdić, Glavaševu blisku ratnu suradnicu, a sada trećeoptuženu u „slučaju selotejp“. „Poznato mu je da se u tim ubojstvima spominjala i neka djevojka, ne raspolaže imenima“, stoji dalje u policijskoj zabilješci s razgovora vođenog u listopadu 2001., „no ne isključuje da bi to mogla biti Gordana Getoš, Andrijina kći kao i njen suprug. S druge strane ne može biti siguran, jer su ipak Getoši djelovali u drugom smjeru (obavještajnom), tako da je Andrijina supruga, Vesna, bila visoko politički pozicionirana u Hrvatskom narodnom vijeću.“

Snaga dokaza

Da je takav iskaz Grujić ponovio i pred istražnim sucem Kovačem koji je vodio istragu o „slučaju selotejp“, Glavaševa sudbina bila bi posve zapečaćena. No, Grujić je, kao i toliki drugi svjedoci, drastično reterirao od svojih prvih izjava. Izjave svjedoka, koje su dane pred istražnim sucem, nevjerojatno su ublažene, promijenjene ili obavijene zastrašujućom amnezijom. Glavaševi odvjetnici i on sam zato i traže skidanje tajnosti s tih iskaza kako bi dokazali javnosti da „nitko od 147 svjedoka ne tereti Glavaša“.

Slična stvar dogodila se i s iskazom Gordane Getoš-Magdić, koja je pred policijom, ali kasnije i pred istražnim sucem, teško teretila Glavaša, označavajući ga mozgom mračne akcije u kojoj je stradalo najmanje 10 civila. Stisnuta raznim pritiscima i prijetnjama, kao i mnogi drugi svjedoci, Gordana Getoš-Magdić pokušala je taj iskaz učiniti nevažećim, tvrdeći da je sve što je rekla od nje iznudila policija. No, ona je svoj iskaz, za razliku od pukovnika Grujića, ponovila i pred istražnim sucem, pa on – opet za razliku od Grujićevog – ima pred sudom snagu dokaza.

Dugogodišnji osječki gradonačelnik, dr. Zlatko Kramarić, koji je i u ratu obavljao tu funkciju, također je bitno mijenjao svoj iskaz pred istražnim sucem u odnosu na ono što je govorio pred policijom. Kramarić nije ni prikrivao da je reterirao i izostavio neke važne dijelove svog iskaza u strahu od moguće odmazde.

Priznao je to nekim svojim najbližim suradnicima, rekavši kako se ne želi izlagati riziku da ga netko negdje napadne u kakvom mračnom prolazu. Naravno, Glavaš i njegovi odvjetnici imaju sve Kramarićeve iskaze i ako ih nisu dobili prije, imali su pravo uvida u njih čim je započela sudska istraga. „Razlika onoga što je Kramarić govorio pred policijom i onoga što je izjavio pred istražnim sucem, najbolje se može iskazati brojkama“, rekao je za Feral jedan poznati osječki odvjetnik. „Onoga na koga se taj iskaz odnosi poštedio je bar 3-4 godine robije.“

General Karlo Gorinšek, nekadašnji zapovjednik I. operativne zone, koji se u vrijeme ratnih zločina za koje je sada optužen Glavaš, nalazio u Osijeku, također je bitno ublažio svoje stavove govoreći o onome što je znao. Pazio je da ne umoči Glavaša, a njegove izjave razlikovale su se kao nebo i zemlja od onoga što je ranije, dok je obnašao dužnost zapovjednika u Osijeku, ali i kasnije, o Glavašu govorio novinarima. Svoje izjave naročito je počeo selektirati u vrijeme i poslije suđenja za ubojstva u Paulin Dvoru.

U tom selu kraj Osijeka početkom prosinca 1991. u jednoj noći likvidirano je 19 osoba – 18 srpske i jedan mađarske nacionalnosti. Njihova tijela kasnije su prikrivana u vojnom skladištu Lug, kraj Osijeka, zakopana ispod vojnog otpada, da bi tajno, nekoliko godina kasnije, bila prenesena u Liku. Ondje su, prilikom neke druge ekshumacije otkapana u plastičnoj buradi, u mjestu poznatom kao Rizvanuša.

Suđenje za taj masakr održano je u Osijeku, a kao svjedok pojavio se i Gorinšek. Nastojao je proći što nezapaženije, bojeći se da ne dođe do postavljanja pitanja o zapovjednoj odgovornosti, budući da je Nikola Ivanković osuđen za taj zločin, bio u jedinici koja je bila podređena Gorinšeku.

Gorinšekov izbor

Čini se da Gorinšeku ta kooperativnost neće biti honorirana. Na dan kad je pritvoren, za vrijeme one parade u generalskoj uniformi, Glavaš je novinarima podijelio dva dokumenta, uopće se ne obazirući što na jednom piše „vojna tajna, strogo povjerljivo“.

Iako nije poznato je li taj dokument deklasificiran, general Glavaš dijelio ga je novinarima kao da je riječ o reklamnom letku kakvog trgovačkog lanca. Tim dokumentom, a riječ je o zapovijedi kojom tadašnji brigadir Karlo Gorinšek, formira 1. diverzantsku četu Operativne zone Osijek, te drugim, također s datumom 1. prosinca 1991., koji za zapovjednika imenuje Ivicu Krnjaka. Glavaš želi dokazati da nije on, već Gorinšek, taj koji je odgovaran za ono što je Krnjak radio. Ta slaba slamka spasa, očito se Glavašu činila jako važna, jer je dokumente najavljivao kao „ekskluzivu“, držeći satima pod svojim prozorom novinare, dok im to nije i podijelio.

Glavaš očito takvih „ekskluziva“ ima još jer se dobar dio dokumenata iz vojnih arhiva očito nalazi na njemu dostupnom mjestu, gdje su sklonjeni za „ne daj bože“.

Pitanje je, međutim, kako će se na suđenju, kada se pojavi kao svjedok, sada držati Gorinšek. Hoće li se u hrvatskoj sudnici događati ono što se sada nagovještava kao veliki generalski obračun u Haagu, ili će ustrašeni Gorinšek i dalje pokrivati Glavaša, bez obzira što ga ovaj gura u živo blato zločina. Izbor je dakako na Gorinšeku.

Kad bi u nas istražni suci zaista radili svoj posao i kad se ono što čine ne bi svodilo na puko „što nam možete reći o spomenutom događaju“; kada bi se uspoređivalo što je neka osoba ranije rekla policiji, a što govori pred istražnim sucem; kada bi u pitanju doista bila istraga a ne sastavljanje zapisnika o nečijim monolozima i kada bi napokon netko odgovarao pred zakonom za davanje lažnih, friziranih ili umivenih iskaza, zacijelo bi bilo mnogo pitanja za Ivana Grujića i druge, koji su, ne samo u „slučaju selotejp“, drastično mijenjali svoje iskaze.

Neki su to činili pod prijetnjom, neki u strahu od „vrlo opasnih ljudi“ koje je spominjao i Grujić, a neki iz pragmatičnih razloga i vlastite komocije. Tako je moguće da iskazi iz svoje početne faze, do dolaska na sud, prežive evoluciju, pa na kraju među njima postoji sličnost kao između amebe i slona.

Feral