NjEGOVOM PREOSVEŠTENSTVU EPISKOPU ŠUMADIJSKOM
GOSPODINU JOVANU
Vladiko Jovane,
Dok ste bili ovde u Kaliforniji ja nisam obraćao pažnje na vaše poreklo, a i retko sam odlazio u federalne crkve, jer ja sam bio raskolnik. A kako Vi radite ako ja proživim još neku godinu, izgleda da ću ja morati ponovo u raskolnike. Jer je bolje i raskolnik biti, nego sa takvim skolniti.
Bilo mi je svega 18 godina kada su me komunisti zaskočili i od kuće poterali na front u Bosnu. Tačnije, bilo je to 12. januara 1945. Rat Jovane, neuk u borbu idem, a teraju me oni za koje ratovati nisam volje imao. Majka i otac plaču kao mala deca. Mjka nije plkala nego je ridala. O drago dete, da li će te moje oči ikada videti? Čuo se njen poslednji jecaj, kada sam izlazio na kapiju. Bio sam najstariji u kući. Ostali su iza mene još dve sestre, i najmlađi brat. Skupiše nas u Užicu. Neki major negde iz okoline Arilja, mislim da su ga neki Ariljci zvali pušljo, izdaje komandu onima što nas sprovode, prema Višegradu. A oni sve Turci Sandžaklije. Ako neki posustane. Ubite ga! Ako neki izostane ubite ga! Ako neki pokuša da pobegne, ubite ga! Ako neki pobegnu pa ih pohvatate pobijte ih! Taj Pušljo je pre rata završio četiri osnovne, a govorili su mi da je bio takav jedva da se kroz školu provlačio. A u ratu nakčio majorske činove. U ratu, ne nego u bežanju, kroz Bosnu, pa se idiot bio ostrvio, verovatno je u tom bežanju kroz one bosanske vrleti, sa vucima sreću delio, pa je od njih sve zlobe bio pokupio. Kako sam vladiko taj rat preživeo ni sam ne znam, ali kada su nas komunisti, doterali do Trsata, tu sam im ostavio uniformu i otišao u slobudu, koje više ni ovde gde je nekada slobodno bilo nema.
U brigadi kojoj sam ja pripao, bili su ljudi iz Vašeg sela Dobrače. Jednog sam do danas upamtio zvao se Vidoje, ne znam vladiko da li je veselnik još živ, a prezivao se isto kao i Vi Mladenović. Moguće je da ste i neka rodbina, od kuda bi ja to znao. Ako je još živ možeš ga upitati šta smo jednog dana doživeli negde kod Bosanskog Petrovca ako me sećanje ne vara.
U jednoj borbi sa ustašima, nekako su oni bili uspeli da nam zarobe troje ljudi. Jednu Crnogorku, koja je bila partizanka, i dvojicu nesretnika kao što sam bio i ja koje su komunisti u smrt bili poterali. Mi se povukosmo i prikupismu u jednom šumarku nedaleko. Kada nas pregrupisaše krenemo ponovo na ustaše. Kad im se primakosmo na puškomet imadosmo šta i da vidimo. Onu su pertizanku tako bili izunakazili, skinuli je golu, pa je na najgore muke stavili. Prosekli joj dojke i kroz njih joj ruke provukli izgleda dok je još živa bila, a onda joj glvu kondacima razmrskali. Drugog su jednog nesretnika, mislim da je bio negde iz okoline Bajine Bašte živog drali, a dok je treći vezan čekao da i njega ista sudbina zatekne. Na juriš smo rasterali ustaše, a kada smo prišli onoj klanici, onaj nesretnik što su ga drali bio je još živ. Naš komandant ne mogaše da ga gleda da se muči nego izvadi pištolj te mu muke prekrati.
Kada nas reponje dojuriše do Trsta, iskoristio sam priliku i prebegao u Italiju. Iz Italije otišao sam za Ameriku. I danas kao da je juče bilo stoje mi majčine reči u sećanju sa onog hladnog zimskog rastanka. Da li će te moje oči ikada više videti? Pitala je ona mene. Nisu me njene oči videle, nikada za njena života, posle onog bolnog rastanka. hladnog januarskog predvečerja od godine 1945. Umrla je 59. taman kada je i raskol počeo. Groba joj nisam video sve do devedest i druge. Vreme je da se na onom svetu sretnemo.
Ja ti vladiko ne bi sve ovo pisao, da ne vidim da si se rešio da zajedno sa takvima koji su drali i soli žive, se ti danas povezao pa uvodiš neka nova pravila u liturgiji. Sa moje strane proklet ti bio, i svi oni koji našu veru prodavali, koji nam sa onima koji su nas žive pekli, i žive drali hoćeš u isti pakao da uvodiš. Bio sam “raskolnik“ od prvog dana kako je podela nastala, nisam se isticao, ali se nisam sa komunistima mogao složiti da nam oni Ptrijarha biraju. Neću se moći složiti. Ako novog raskola ne bude, ići ću u svaku drugu crkvu, koja ne gazi po svojoj tradiciji Pravoslavnoj.
Mada i nije mnogo ostalo od života, ali se sa takvima kao što ste Vi ne mogu pomiriti. Zašto?
Ja sam jednu golgotu preživeo, ne želim da oni koji iza mene ostaju, kroz iste patnje prolaze. A vi koji nam veru hoćete prodati, neka ste od Gospoda ukleti i prokleti.
Slobodan Ugrinović
U spor Slobodana Ugrinovica sa Episkopom Sumadijskim ne zelim da se petljam. Jer, uostalom, iz Slobodanovog napisa i ne nazire se sustina predmeta spora. Ali, utoliko vise golgota, kako Slobodan njegov put od kucnog praga do predgradja Trsta kao pripadnik Narodno oslobodilacke vojske Jugoslavije dozivljuje. Iako samo koju godinu mladi od Slobodana, moja „ratnicka“ sudbina lici na Slobodanovu gotovo u dlaku. Sem pocetka i kraja Slobodanovog slucaja. Jer kada sam kao 13-godisnjak 1945 godine, nesto kasnije kada Slobodan bi mobilisan, od kuce pobjegao da se „partizanima“ pridruzim, kako se NOV Jugoslavije kod nas u Bosni jos nazivalo, nisam ionako mogao da se pre toga oprostim od oca Lazara jer su ga ustase ubili, naprosto jer bio Srbin. Ali ni od, Bogu dragom jos tada zive mi majke, jer se se iz kuce iskrao. Potom sam naprosto stau u red dobrovoljaca mladjih od 18 godina. Granica dobrovoljcima je bila 15 godina starosti. Za poljskim stolom sjedila je daktilografkinja okruzena sa dva oficira. Starost se dokumentima nije provjeravala, te ni moji navodi da sam 15 g. star. Nakon 2 – 3 nedelje obuke, mene i nekolicinu drugih raspodelilo se u Cetu za vezu Cetvrte Krajiske divizije. Nas zadatak je bio da iza borbenih linija, koje su se sve dalje prema sjeveru Jugoslavije pomicale, postavljamo kablove za poljske telefone. Moja funkcija nazivala se, konjovodac. Rjec je o malim brdskim i zilavim konjima, natovarenih sa obe strane koturima kablova, koji su se u hodu sa dugim sipkama nabacivali preko okolnog drveca. Ili sa koturom poput ruksaka, sa ledja jednog od nas. I tako, sve pjeske nedaleko od rjeke Drine s bosanske strane, pa do iznad grada Trsta, koji ne dole na vec proljetnom suncu ispod nas prostirao i blistao u svojoj ljepoti. Nikom od nas prezivjelih, jer i nas znala tik iza bormenih linija da zahvati neprijateljska vatra i pokojeg pokosi – nije ni na pomisao dosao da prvi mrak iskoristi, sleti niz brdo i izgubi se u zastrarsenim masama u predgradju Trsta. Nama je samo u glavi bio ocekivani kraj rata i da se vratimo kuci i nasim majkama koje u zavrsnici rata nisu nista znale o nasim sudbinama. A sta je mene, jednog maloljetnika potaklo da prvu priliku koja se pruzi uskocim u redove boraca protiv okupatora i domacih izdajnika i ustaskih zlocinaca? Ne samo od ustasa vec nekoliko nedelja posle okupacije nacista odvuceni i ubijeni otac. Nego i jedna ogromna masa Jevreja, zena sa djecicom u narucaju, starih i mladih ljudi, muske i zenske celjadi mojih godina, sakupljena na zeljeznickoj stanici ispred kompozicije vagona za marvu i na vrhu malih prozorcica sa resetkama. A majka, drzeci me za ruku, rece, to su Jevreji sine. Iako mi majka ni jedom rjecju nije objasnjavala, sta ce sa njima da se dogodi, meni je moj djetinjski osjecaj rekao da ce ti ljudi odreda da dozive sudbinu mog oca Lazara. A kada sam, vec koju godinu zreliji i neposredno pre bjega od kuce, u rano jutro kada prosao cas zabrane izlaska na ulice, ugledao aleju sa jedne i druge strane ulice nacickanu objesenim zenama i ljudima obucenih jos u zimske kapute i jedan ustasa mi opali samar kada ugleda moj gnjevni izraz lica, odlucih da prvu priliku iskoristim, docepam se kakve puske i borim se protiv takvih omrznutih fanatika koji u predvecerje njihovog poraza nastoje da jos sto vise ljudi pobiju. Iako su mi „partizani“, na mjesto puske, dali uzde brdskog konjica u ruke, i do dana danasnjeg ispunjen sam gordoscu da sam se i ja mogao zlocincima svog naroda da oduzim. I jos jedna slicnost sa Slobodanom: Slobodan je dezertirao van svoje otadjbine. A ja sam nakon pobjede nad okupatorom i domacim zlocincima i kvislinzima, ostao u svojoj domovini i postao ideoloski „dezerter“ protiv komunizma. Jer, kada se izgubio nacisticki i fasisticki neprijatelj, tek onda sam se, u medjuvremenu vec kao sesnaestgodisnjak, osvrnuo oko sebe i spoznao da je komunizam samo jedno, mada kudikamo manje, zlo od onog protiv kojeg sam se aktivno borio. Iako zvanicno priznat kao borac Narodnooslobodilackog rata i zbog ubijenog oca zrtva rata, nikada ni u jednoj prilici nisam se privilegijama koje su meni stajale, koristio. U skoli i kasnije na univerzitetu, svakom je od pocetka bilo jasno moje antikomunisticko opredeljenje. Te da mi nije bilo u susjedstvu jednog doktora Svarca, Jevreja i prezivjelog prvoborca sa svim pocastima, ugledom i autoritetom, zavrsio bih i ja kao 20-set godisnjak na Golom otoku. I to je bio trenutak kada me sjeda dobricina Svarc pozvao u kucu i rekao mi: sine, sacekaj neko vreme dok se sve oko tebe smiri, a onda, takav kakav si, otidji u inostranstvo jer vec nije tako tesko dobiti pasos i izlaznu vizu. Ali, pre toga zavrsi svoje studije. To je bilo pocetkom sezdesetih godina. U otadjbinskom ratu 1941 – 45, kako ga ja definisem, bio sam premlad. Pa ipak sam nesto mogao da cinim. A kada se nekoliko decenija kasnije ponovno zaratilo, onda sam bio prestar. Pa ipak, sjeo sam u avion i u aprilu 1992. preko Beograda stigao na Pale iznad Sarajeva da se ponovo s puskom u ruci pridruzim svojim ugrozenim Srbima. Nije me niko ismejavao niti se cudio. Rekose mi samo, imamo mi dovoljno mladjih ljudi za puske. Ali, ti mozes vise pomoci da se vratis i saljes izvjestaje o pisanju njemacke i druge zapadne stampe. Slobodan je makar decenijama kasnije mogao da u Srbiji posjeti grob svoje pokojne majke. Ja to jos ni do danas u podjelenjoj Bosni nisam mogao. Kao sto bi se i Slobodanu moglo dogoditi da mu majcin grob tamo gdje Siptari gospodare. Zbog toga spor sa Vladikom Jovanom vidim u drugom planu. I na kraju moje poruke: Uvijek ima i zlo vece od gorega. Nakon sloma nacizma i fasizma, bilo je izlisno i bespredmetno zanimati se borbom protiv tog zla, na mesto baviti se zlom ispred nosa. Jer akuelno zlo je uvijek ono najgore. Kao i sto je ljubav poslednja uvijek trenutna ljubav ili zaljubljenost uvijek najjaca. Danas, kada smo se rjesili komunistickog zla, dozivljavamo jedno drugo i novo zlo. Ono je danas, kada je o Srbima rjec, za nas narod sa jedne i druge strane Drine, najvece zlo. Protiv kojeg vredi boriti se.
… [Trackback]
[…] There you can find 51963 more Info to that Topic: novinar.de/2007/02/22/njegovom-preosvestenstvu-episkopu-sumadijskom.html […]
… [Trackback]
[…] Read More on that Topic: novinar.de/2007/02/22/njegovom-preosvestenstvu-episkopu-sumadijskom.html […]
… [Trackback]
[…] Information to that Topic: novinar.de/2007/02/22/njegovom-preosvestenstvu-episkopu-sumadijskom.html […]
… [Trackback]
[…] Read More Info here to that Topic: novinar.de/2007/02/22/njegovom-preosvestenstvu-episkopu-sumadijskom.html […]
… [Trackback]
[…] Find More on to that Topic: novinar.de/2007/02/22/njegovom-preosvestenstvu-episkopu-sumadijskom.html […]
… [Trackback]
[…] Read More on on that Topic: novinar.de/2007/02/22/njegovom-preosvestenstvu-episkopu-sumadijskom.html […]
… [Trackback]
[…] Find More here to that Topic: novinar.de/2007/02/22/njegovom-preosvestenstvu-episkopu-sumadijskom.html […]