logo logo logo logo
Rubrika: Aktuelno, Religija, Svet, Društvo    Autor: Željko Žugić - Kotoranin    puta pročitano    Datum: 26.05.2008    Odštampaj
PDF pageEmail pagePrint page

Da li je Tasa SPC?

Dobro je podsetiti se Sopoćanskog apela… Njega je SA Sabor dočekao sa negodovanjem, a ispratio sa ignorisanjem. Od tada do danas, problemi u Srpskoj pravoslavnoj Crkvi su narasli i umnožili se.

Željko Kotoranin, 24.05.2008

+++

Ovom – majskom zasedanju SA Sabora bile su upućene četiri peticije ( 1, 2, 3, 4, )Umesto da se teškoće rasprave i krene putem isceljenja, izdejstvovana je blokada odlučivanja SA Sabora. Koliko još vremena treba da prodje dok se glas verujućih u SA Saboru ne uzme ozbiljno?

 

+++

 

Sopoćanski apel u očima vladike Lavrentija

Šta je zapravo Sopoćanski apel? Formalno, to je tekst sačinjen u manastiru Sopoćani, od strane skupa mnoštva kako monaha, arhimandrita, igumana, tako i mirjana. To je tekst u više tačaka, potpisan od strane sedam hiljada verujućih, kojim se isti obraćaju Svetom arhijerejskom Saboru svoje-Srpske Crkve.

Ovaj postupak je bio u svemu (crkveno) zakonit. Suštinski, Sopoćanski apel nadilazi svoj inače skromni sadržaj, traženje da Sabor sprovede svoju ranije donetu odluku o istupanju iz članstva u Svetskom Savetu Crkava (u daljem tekstu – SSC), traženje da se odnos sa Rimokatolicima usaglasi sa Svetim predanjem, traženje da se u okviru naše Crkve održi savetovanje kako bi se sporna pitanja bogoslovski razmotrila…

Ovaj apel, ovo obraćanje, ima nešto nenapisano. Jer, ne treba sve da bude napisano. To, dakle, nenapisano, daje značaj Sopoćanskom apelu. A to je…

Obraćajući se Saboru, ljudi nešto pokazuju, a naime da je vera još živa u telu crkvenom. Takođe, ukazuju na stanja i postupke u Crkvi, koji povređuju versku savest njihovu. Time izlazi na videlo da u našoj Crkvi postoji radikalno neslaganje dve struje- ekumenske i antiekumenske. Možda je preteško reći, ali to neslaganje sačinjava prikriveni raskol. Pripadnici ekumenske struje se oslanjaju na autoritet svoje jerarhijske vlasti, a pripadnici antiekumenske struje ukazuju na Sveto Predanje, na kanone, dogmate i spise u Crkvi proslavljenih ljudi-Svetih Otaca.

Ukoliko se između ovih ne uspostavi komunikacija, ukoliko zajedno ne otvore zajedničke svete knjige, može doći do velikog rascepa. Značaj Sopoćanskog apela i jeste u traženju puta ka komunikaciji, ka jedinstvu.

A kakav je odgovor vladike Lavrentija. U intevjuu “Večernjim novostima“ od 8. jula 2001. g. na 8. strani vladika Lavrentije odgovara potpisnicima Sopoćanskog apela, indirektno-govoreći o njima:

“Ima kod nas ekstremnih ljudi koji smatraju da ni kao pojedinci, ni kao crkva, ne treba da se družimo sa onima koji nisu pravoslavni. To je isključiv stav. U svakoj zajednici ima dobrih i čestitih ljudi, i zato u odnosima sa drugim crkvama moramo pokazati širinu…“

Malo dalje dodaje:

“…Isključivi pojedinci kažu-ne smeš s nepravoslavnim da se družiš, ako je lekar-ni na pregled kod njega da ideš. To su smešne stvari. Važno je da je čovek-čovek…“

Premda novinar tvrdi, da “ovakav odgovor daje episkop šabačko-valjevski Lavrentije svima onima koji su potpisali tzv. Sopoćanski apel“, ni u tekstu apela, ni u stavovima antiekumenista, ne prepoznajemo to o čemu vladika govori.

I o kome. Ko se to, i gde zalaže za crkveni, i privatni autizam na verskoj osnovi?

Apostol Pavle govori, da je Crkva u svetu, i da ne mora izaći iz sveta (upor.I Kor. 5.9-11). Ali ujedno on opominje Crkvu, da mješajući se sa svetom, sama ne učestvuje u zlu sveta, već da izbaci iz sebe zloga brata. “S takvim zajedno i da ne jedete“( I Kor. 5. 11.), zapoveda apostol. Sledstveno tome, Pravoslavni se može družiti (ma šta ova reč značila) sa nepravoslavnim, ali samo do tačke kada bi Pravoslavlje počelo da se meša, da saučestvuje u jeresi. Pa i u ovoj slobodi treba promišljati o dobru. Sledstveno tome-Pravoslavni ne sme ni privatno ni crkveno, da se moli sa onim, koji sa pravoslavnim nema Crkveno opštenje.

“Koji se zajedno sa odlučenim, ma bilo i u kući, bude molio, neka se svrgne i on“. (10. kanon apostolski)*

Odlučeni od crkvene zajednice, odlučen je i od svake molitvene zajednice, uključujući i onu kućnu. Molitva nije, dakle, privatna stvar. Jeretici takođe nemaju pristup molitvenoj zajednici.

“Episkop, ili prezviter, ili đakon, koji se sa jereticima samo i molio bude, neka se odluči…“ (45. kanon Apostolski)

Ava Justin Popović je govorio da ovo jedino “komaračka savest“ ne razume!

Jeretiku može biti dopušteno samo da prisustvuje službi ( ne da učestvuje u njoj) ali i to samo ako obeća da će se pokajati i ostaviti jeres.

“Na božanstvenome prinosu đakon prije vremena cjelivanja kazuje: “Koji ste van općenja, odlazite“; ne smiju, dakle, prisustvovati, osim ako obećaju da će se pokajati i da će ostaviti jeres.“ (9. kanon Timoteja A1.)

Pravoslavni ne sme priznati da u okviru jeretičkih zajednica postoje svete tajne. Jeres uzrokuje prekid apostolskog prejemstva, usled čega jeretičke zajednice ostaju bez blagodati Duha Svetoga (v. 1. kanon Vasilija Velikog)

“Zapovijedamo da se svrgne episkop, ili prezviter, koji prizna krštenje, ili žrtvu jeretika. Jer, kako se slaže Hristos s velijarom, ili kakav dijel ima vjerni sa nevjernikom?“ (46. kanon Apostolski)

Pravoslavni ne sme priznati jeretike kao sveštenike. Bez obzira kako ih svet posmatra. Suštinu sveštenstva “sastavljaju bogopredane riječi, to jest, pravo poznavanje božanstvenih knjiga“ (2. kanon VII Vaseljenskog Sabora). A upravo jeres i jeste odmetanje od bogopredanih reči.

“…naređujemo, da nikakav klirik, koji jednako misli sapravoslavnm i Vaseljenskim Saborom, ne mora ni pod kakvim načinom potčinjen bti episkopima, koji su se odmetnuli, ili koji se odmetnu.“ ( 3. kanon III Vaseljenskog Sabora).

Episkopi, koji su se odmetnuli od pravoslavlja u jeres, jesu po naredbi kanona, za Pravoslavne bez značaja. Ne priznaju se za episkope.

Odavde je sasvim jasno da Pravoslavni ne smeju priznati jeretičku zajednicu za Crkvu. “Mora biti predana anatemi svaka jeres“- zapovedaju Oci II Vaseljenskog Sabora (1. kanon). Anatemi se predaju ne samo jeresi kao lažne nauke, nego i jeretičke organizacije kao lažne crkve.

“Družeći se“ sa Rimokatolicima Prekom i Hočevarom, vladika Lavrentije iskreno kaže:

“…Razumemo se dobro, jer pripadamo jednoj hrišćanskoj crkvi…“

Ovolika “širokogrudost“ vladike upućuje na to, da druženje sa jereticima ne znači samo “odlazak na pregled kod lekara jeretika“, nego i crkveno mešanje sa jereticima. U tom svetlu, odlazak ovog vladike u Rim avgusta 2000. g. i njegovo poklonjenje Papi, od koga je tražio blagoslov (razdavanje osvećenja), je još jedno druženje. A takođe i služba njegovih sveštenika u benediktinskom samostanu u Frenci gde je potpisana sramna Florentinska unija…To on u intervjuu ne demantuje.

Odlazak vladike u Rim radi razgovora potpao bi možda sudu razboritosti. Ali njegovo poklonjenje papi, potpada sudu kanonskom i Božijem.

…O ekumenizmu i SSC

“…A ako koji ne čuva i ne prima sve spomenute dogmate blagočastija, ne misli i ne propovijeda tako…neka bude anatema…i iz imena hristjanskoga, kao tuđin, neka bude isključen izbačen…“ (1. kanon VI Vaseljenskog Sab.)

“…Zato što blagočastivi zakon glasi: Jeretik je, i zakonima protiv jeretika podvrgavaju se čak i oni koji u malom odstupaju od prave vere…“ (Sv. Marko Efeski, Okr. Posl.-Pravoslavnim hrišćanima na kopnu i ostrvima, radujte se u Gospodu)

Jeres je odstupanje od dogmata (bilo kog) čak i u malom. Posledica jeresi jeste anatema i isključenje iz imenika hrišćanskog-potpuno odstranjenje.

Pitamo se, ako su jeresi, sve jeresi, anatemisane, šta Pravoslavlje radi u ekumenskom pokretu? Pitamo se, ako su sve jeretičke zajednice antemisane, šta Crkva pravovernih traži u SSC u ma kom svojstvu?

Ava Justin Popović je učešće Srpske Crkve u SSC nazvao “nečuvenom izdajom“ i “strašnim poniženjem“! Evo kako o istome odgovara vladika Lavrentije.

“…Naš problem je očigledno što ljudi ne razumeju šta je ekumenski pokret, i zašto je Sveti savet crkava uopšte osnovan. Ova saradnja među crkvama traje već pola veka, a uspostavljena je zato da se crkve bolje upoznaju, zbliže, i pre svega pomažu u nevolji…Taj savet okuplja 317 verskih zajednica, od ruske, grčke do luteranske crkve, a osnovno načelo mu je-ne mešati se u život članica, niti nametati svoja ubeđenja…“

Kakvo je zbližavanje u pitanju, možemo sada već da naslutimo. Vladika u istu ravan verske zajednice stavlja Pomesnu grčku i rusku Pravoslavnu Crkvu sa luterancima, i sve ih naziva-crkvama. Moramo reći, da ovo neshvatljivo zbližavanje nije praćeno popravljanjem luteranske doktrine. Oni su čvrsto u svojoj jeresi. Vladika bi rekao-u svom ubeđenju. Ovakvim terminima se želi izbeći istina o pravoj veri i jeresi. Istina bi pokvarila poluvekovno upoznavanje i zbližavanje.

Postoji ekumenski princip, po kome se bogopredanoj veri pravoslavnoj oduzima njena ekskluzivnost i eklisiološki značaj. “Una sancta nije statički “zaključana“ u određeno veroispovedanje koje bi zahtevalo “preobraćenje“ u njega.“(mitr. Jovan Ziziulas) Samospoznaja pravoslavnih i njihovo učestvovanje u ekumenističkom pokretu-predavanje na međupravoslavnim konsultacijama u Šambeziju 1995.) Dakle, može po ekumenistima, biti Jedna Sveta Crkva i izvan Pravoslavlja, pa stoga ne postoji zahtev da se jeretici preobrate u pravoverje, da bi imali Crkvu. Ovo je u protivnosti Ocima II i VI Vaseljenskoga Sabora, koji izričito traže preobraćenje, anatemisanje svake jeresi i to pismeno, da bi se jeretik pribrojao Crkvi (7. kanon II i 95. kanon VI). Deklaracija o eklisiološkom značenju SSC (Toronto 1950. g.) jeste verovatna inspiracija mitr. Jovanu Ziziulasu:

“Crkve-članice su svesne da je njihovo članstvo u Crkvi Hristovoj sveobuhvatnije od članstva u njihovim sopstvenim Crkvama…One priznaju da postoje pripadnici Crkve “van zidova“ njihove sopstvene Crkve, da oni podjednako pripadaju Crkvi i čak da postoji Crkva izvan Crkve…Osnovni princip ekumenskog pokreta se sastoji u tome da svaka Crkva ima pozitivan zadatak, koji ona ispunjava u svojoj sferi. Njen zadatak se sastoji u tome da teži bratstvu sa svima onima koji, iako nisu članovi jedne iste vidljive grupe ljudi, ipak zajedno pripadaju jednoj te istoj mističkoj grupi.“ (IV, 3. Deklaracije)
U okviru SSC se neguje lažna doktrina o vidljivim “Crkvama“ i mističkoj “Crkvi“. Problem različitih veroispovedanja je “prevaziđen“ rečenim ekumenskim zadatkom “vidljivih Crkava“, kao i svešću članica da je njihova “Crkva“ ujedno samo deo “Crkve Hristove“…Po pravoslavnom učenju, pak, Crkva nije jedna, mistična (nevidljiva), nego jedna i vidljiva. A to je Pravoslavna Crkva.

U izradi nacrta Ekumenističke povelje Evrope sudelovali su predstavnici Pravoslavnih Pomesnih Crkava (Ženeva, jula 1999. g.). U trećoj tački ovog Nacrta stoji, da se ulažu “mnogi i raznovrsni napori kako bi se postiglo jedinstvo koje Isus Hristos želi za svoju Crkvu. Zajednička molitva Hrišćana je srce ekumenizma.“ U produžetku teksta članovi se obavezuju da će se “moliti jedni za druge i jedni sa drugima, pošto je jedinstvo Crkve Isusa Hrista, na kraju krajeva –dar Božiji.“

U konačnom dokumentu “Ekumenistička povelja Evrope“ (Strazbur, 22. april 2001. g.) članovi Povelje se obavezuju da će raditi na ostvarenju vidljivog jedinstva Crkve Hristove, koje bi bilo izraženo kroz uzajamno priznavanje krštenja, evharistijsko opštenje i zajedničko svedočenje i bogosluženje (1. tačka). Dalje piše, da je značajno “priznati duhovna bogatstva različitih hrišćanskih tradicija, učiti jedni od drugih i na taj način primiti ove darove…“ (3. tačka). Takođe se napominje da treba po svaku cenu nastaviti napore da se postigne konsensus o veri (6. tačka).

U odnosu na Torontsku Deklaraciju, ovo nije ništa novo. Kroz ovu Povelju iz današnjih dana, zapravo se konkretizuje Torontska Deklaracija iz 1950. godine. I danas se zaobilazi problem istine-tj. pravog učenja i jeresi. Do vere ekumenisti dolaze kompromisom. A taj naopaki projekt “opravdavaju“ time, što različite vere u okviru ekumenističkog pokreta nazivaju-različitim hrišćanskim tradicijama, koje treba da priznaju jedna drugu i da uče među sobom-usvajajući tako “duhovna“ bogatstva. A sve to-radi ostvarenja “vidljivog jedinstva Crkve“. Da nevidljivo i mističko postane vidljivo jedinstvo Crkve, a to znači-uzajamno priznanje krštenja, evharistijsko opštenje i zajedničko svedočenje i bogosluženje. Opak naum!

Sedma Generalna konferencija SSC u Kamberi 1991. g. iznedrila je dokument “Jedinstvo Crkve kao Opštenje; Dar i Poziv“, koji upućuje članicama kao “Nadcrkva“ svojim “Crkvama“, da bi ove usvojile sedam teza:

  1. Međusobno priznanje krštenja;
  2. prihvatanje Nikejsko-carigradskog Simvola vere, kao zajedničkog izraza apostolske vere;
  3. evharistijsko opštenje;
  4. međusobno priznanje sveštenstva;
  5. zajedničko svedočenje Evanđelja;
  6. zajedničko delovanje u cilju očuvanja mira i poretka u svetu;
  7. omogućavanje parohijama i zajednicama da izraze na odgovarajući način lokalno stepen postojećeg opštenja.

U drugoj tezi se Nikejsko-carigradski Simvol vere ne prihvata suštinski, već samo kao zajednički izraz, tj. zajednička forma vere, koju veru svaka zajednica samovoljno shvata u skladu sa svojom jeretičnošću. Jedinstvena forma ne rešava problem. Sveti Oci kao jeretika anatemišu svakoga, ko ne prima i ne misli u skladu sa svim dogmatima blagočastija. Očigledno je da Oci traže jedinstvo forme i sadržaja vere pravoslavne (v. 1. kanon VI Vaseljenskog sabora). Sve drugo je anatema. A to znači da sve ove teze za Pravoslavne ne smeju imati valjanosti. Priznati krštenje i žrtvu i sveštenstvo i učenje jeretika-sve to kanoni osuđuju.

Pitamo se, ako su delovi osuđeni, kako celina može valjati?

Vidimo da SSC nije tako naivno mesto upoznavanja, kako vladika Lavrentije kazuje. Naprotiv, to je jeretička, ekumenistička organizacija, sa potpuno izgrađenom elisiološkom samosvešću i doktrinom. Učešće pravoslavnih Crkava u SSC nema opravdanja. Kao što nema opravdanja stav da izvan Crkve pravovernih postoji šira i potpuna “Crkva Hristova“. Ako su jeresi anatemisane, a jesu, kako mogu biti deo Crkve?

Da bi izbegli ovo pitanje neki javno zagovaraju zamenu Svetog Predanja “Recepcijom na osnovu ekumenskog iskustva“. (NPR. Mitr. Jovan Ziziulas u citiranom članku “Samospoznaja Pravoslavnih…“ u odeljku “Neki zaključci“, tačka 1, objavljeno u časopisu “Svetigora“ br. 99, str. 54).

* Svi crkveni kanoni citirani su po knjizi episkopa Nikodima Milaša “Zbornik pravila primljenih Pravoslavnom crkvom“.

 

 

Željko Kotoranin





Pošaljite komentar

Da bi ste poslali komentar morate biti ulogovani

GENOCIDE REVEALED
logo
Pisanija Grešnog Miloja
Prof. Dr. Miodrag Petrović

Prof. Dr. Miodrag Petrović

KROTKI LAFOVI!
Antiekumenistički sajt

NOVI Antiekumenistički sajt

„STRELJANJE ISTORIJE“
logo
PRAVOSLAVAC 2017
GENOCID
JASTREBARSKO 1942
BOJKOT NARODA – dokumentarac
novinar.de
Loading
KORUPCIJA, VLAST, DRŽAVA
logo
AGENCIJA ZA BORBU PROTIV KORUPCIJE
logo